Thursday, August 22, 2013

Nezgodno (4): BORN INTO THIS



Jedna od meni najzanimljivijih knjiga poslednjih meseci, The Great Cultural Traditions Volume I: The Ancient Cities (totalni antikvitet, došla u moje ruke sa pečatom GIFT FROM UNITED YUGOSLAV RELIEF FUND OF AMERICA - 1948), počinje ovako:

"History originated as myth.

To say this is not to suggest that it is false or useless; rather, it is to indicate that like all myths it serves a necessary purpose. In the case of history the function is to bind present life to past so that the social continuity which supports the social order is maintained. Properly understood, therefore, history is the social memory by which present life is made intelligible. Indeed, men cannot live without history; if they possessed none they would invent it - and, in fact, they have. Such invention, although it may be found inaccurate as regards actual occurrences, nevertheless performs it's function. Men do not require a true history; they ask only for satisfying one or, in other words, one to which they can appeal, knowing that it will provide justification for their present actions and convictions. History is the natural propaganda on of a social order; for this reason the oft-quoted words 'History is past politics' ought to read 'History is present politics'."

Kurziv je moj.

I stvarno mi je u neku ruku bizarno to što tek danas, retroaktivno, mogu da vidim koliko jedna ovako sama po sebi jasna stvar može da potpuno ostane nevidljiva. Nekako mi nikad do skora nije ni palo na pamet da postoje ljudi koji nikad nisu posumnjali u ono što uče. Ne mora to da bude neka sluđena conspiracy theory sumnja, ne moraju da sumnjiče izravno svoje učitelje da ih hrane lažima - ali makar prirodna, spontana sumnjičavost prema nečemu što se pred nama nikad ne preispituje, nečemu što se prenosi ex cathedra (makar to bilo i na dedinom krilu) i pitanja obično nisu dobrodošla. Probajte samo da pristupite infantilno predavanju istorije bilo gde, bilo da neki stariji rođak balavi o četnicima, partizanima, caru Dušanu čemugod, ili da ste ste na fakultetu i slušate predavanje, da pitate za svaku tvrdnju: a odakle vam to?, i gledajte šta će biti.



Ovaj sam post započeo sa drugom namerom, pre šest meseci. Sad sam na drugom mestu.

Besprekorni travnjaci smenjuju se sa kukuruzištima i obeshrabrujućim privremenim sedištima vitalnih ustanova svakog društva u privatnim kućama, ili prostorima koji na to meni liče. Suvo lišće i nagomilano đubre, kameni zidovi koji emituju vrelinu i u kasne noćne sate, oivičeni bodljikavim žicom, u koju je ponegde zakačena plastična kesa.

To je ovde i sad. Ja sam tu.

Postoje ljudi iza ovih prozora – ali ko su oni? Jesu li ovi časni nosioci uglavnom nezdravno natovljenih guzica koje pritiskaju sedala fast food jasli i za selo karakterističnih kafea ovde ta čuvena dominantna većina unutar zajednice sa čijom se voljom neprestano kalkuliše? Ili lica opterećena brojnim nijansama umora, verovatno i neodređene tinjajuće bojazni, koja lebde kroz bašte ili krivudave ulice?

Ko u ovom mestu u privatnosti svoje sobe sluša muziku koju nema sa kim da podeli?

Ko u mestimično pocepanoj mreži osvetljenih prozora, u svojoj ćeliji ovog tranzitno-balkanskog subatoma Indrine mreže ključa mislima i strastima koje nema kome da poveri? Čija groznica gori neprimetna među dalekim svetlima?

Ko se dodiruje pod pokrivačem na način koji nema s kim da razjasni?

Ovo je najbolje mesto koje znam trenutno da se sagleda problem istorije i potrebe za njom in vitro. Istorija se ne jede. Ne leči uporne infekcije. Od nikakve kurčeve pomoći nije kad nestane struja. Za najveći broj ljudi, ona samo raspiruje neku skoro zagašenu, slabašnu netrpeljivost, nedovoljnu za dela sa velikim posledicama. Za neke, daje malo vatre birtijaškim pričama. Mrtva istorija za mrtve ljude. Pitam se

koliko je prošlo otkako je neko ovde pomišljao da stvara istoriju, dalje?

Koliko prošlo otkako je pod pokrivačem od svetlećih buva ovih prozora usred prostora koji je jednako izmišljen i oblikovan medijima koliko i stvaran, prljav i zanimljiv, pun živih duša koje do izmaka svojih snaga pune one druge, malaksale, uskogrude, ksenofobne – koliko je minuta, sati, meseci, ne znam, prošlo otkako je neko ovde pomislio na budućnost kao na nešto što će zaista i doživeti? Nešto što nijedna država ne obezbeđuje nijednim socijalnim programom?

Jedno je sigurno: budućnost ne čeka ni na koga. Svi ćemo je sresti.

Ja sam na 42° 36' 04" severne geografske širine i 21° 11' 45" istočne geografske dužine.

Ja sam ovde zbog onih koji nemaju gde, nebitno da li je to za njih pitanje nezgodnog vremena i mesta ili bi to sa njima bilo tako bilo gde na svetu. Plus, izašao sam iz sobe.


Vidimo se, kad za to dođe vreme.